PROSTORI ZAJEDNIŠTVA
Predstavljanje umjetničkog istraživanja Tonke Maleković
Nedjelja, 25. svibnja 2025., od 17 do 18.30 sati, SomaHut festival
U svom umjetničkom radu, često kroz interdisciplinarne suradnje, vizualna umjetnica Tonka Maleković istražuje međudjelovanje samoreguliranih i politički upravljanih procesa u društvenom kontekstu, s posebnim fokusom na migracije, javne prostore i igru kao emancipatorsku praksu. Pritom umjetnički fokus nije na mjestima razlikovanja već na mjestima stapanja, identifikacije i stvaranju novog, zajedničkog, iskustva i sjećanja. Od 2022. Maleković surađuje s povjesničarkom i istraživačicom Sophiom Freidhoff na projektima poput Compositions of Flow kombinirajući umjetničke i znanstvene metode s ciljem stvaranja kompleksnije slike migracija u suvremenom društvu. U novom kolaborativnom projektu Melting Plots, koji ishodište nalazi u videu Školica, Maleković promatra javni prostor kao mjesto pripadnosti i kolektivne imaginacije. Inspirirana teorijama Stavrosa Stavridesa o zajedničkim prostorima (spaces ofcommons), razvija umjetničke strategije i intervencije koje aktiviraju potencijale urbanih prostora za stvaranje novih oblika zajedništva i solidarnih susreta. Predavanje će, na primjerima iz višegodišnjeg umjetničkog istraživanja, u fokus staviti motiv kretanja, na sjecištu osobnog iskustva i šireg društvenog konteksta. Riječ je o poetsko-političkom pristupu promišljanju teme granica – bilo da se radi o nacionalnim i administrativnim granicama, pravilima, stvarnim ili percipiranim ograničenjima – i procesa koji ih rastvaraju i transformiraju.
Nedjelja, 25. svibnja 2025., od 12.30 do 19.00
BIJELA ZASTAVA / Školica (2023.)
video, boja, zvuk, loop
Spajajući temu migracija s linijom umjetničkog istraživanja igre u javnom prostoru kao emancipatorske aktivnosti, različiti segmenti instalacije pod nazivom BIJELA ZASTAVA kao prostorne misaone mape propituju pitanje granica: fizičkih, administrativnih, nacionalnih i mentalnih. U izloženoj video-sekvenci jukstaponirane su dvije poznate igre, omiljene kroz generacije i geografije. Suprotstavljanjem njihova karaktera unutar vizualno-zvučnog dijaloga i promjenom perspektive koju omogućuje kamera, pomalja se performativni krajolik kretanja. Pomicana i pomičuća tijela prelaze linije razgraničenja, aludirajući na gibanje kao posljedicu kompleksnih društvenih dinamika i emergentnih fenomena koji iz njih proizlaze. Jezik igre korišten je kako bi potaknuo kritičko promišljanje nasljeđa i legitimnosti uspostavljenih teritorija, ali i otvorio prostor za daljnje sekvence projekta poput Melting Plots, u kojima se igra vraća svojoj prvobitnoj ulozi te postaje oruđe za buđenje prostornih potencijala i praksi zajedništva.